Dnevnik jedne hidžabice

Razmišljanja jedne hidžabice u 21. vijeku. Kako biti majka, supruga, žena, prijateljica, poslovna žena, volonterka, altruista... i sve to sa hidžabom.

26.11.2013.

Nova adresa

Od sada na novoj adresi: https://dnevnikjednehidzabice.wordpress.com/ Čitamo se tamo :)

22.11.2013.

Nedojena djeca nisu vanzemaljci

Dojenje je jedna od najljepših stvari na svijetu. Nikad nije viška čuti koliko je dojenje divno i krasno i korisno i koje su sve dobrobiti za bebu i majku. Uvijek mi je drago vidjeti kampanje koje promovišu dojenje. Međutim jako mi smeta kada te kampanje idu u tom smjeru da se nedojena djeca prikazuju kao glupa, bolešljiva, manje vrijedna i šta sve ne. Stvarno ne vidim poentu ni svrhu. Također često izgleda da su te kampanje namijenjene majkama koje iz nekog razloga ne žele da doje svoje dijete, pa ih sada treba ubijediti. A zanemaruje se činjenica da postoje brojne majke koje silno žele da doje svoje dijete, ali koje to ne uspijevaju iz milion razloga- neznanja, uticaja okoline, nesnalaženja u prvim danima, nedostatka podrške, mišljenja da beba ne dobiva dovoljno mlijeka, mišljenja da nakon poroda na carski nije moguće uspostaviti dojenje… I za te majke te kampanje uopšte nisu korisne niti im pomažu da riješe svoj problem, već mogu biti veoma bolne, jer se u isti koš svrstavaju te mame koje pored sve svoje želje nisu mogle dojiti dijete i one (kojih je ustvari jako malo) koje ne žele dojiti dijete jer će im to ugroziti oblik grudi ili imaju već neki izgovor tog tipa. A sve je stvar načina. Zar je stvarno potrebno reći ”Dojena djeca imaju veći stepen inteligencije od nedojene djece” (u prevodu nedojena djeca su gluplja od dojene djece)? Zar se neće postići isti efekat ako se kaže ”Dojenje utiče pozitivno na stepen inteligencije kod djece tako što ga znatno povećava” ili nešto slično, bez da se nedojena djeca osjećaju kao manje vrijedni? Gledam te kampanje i razmišljam kako je sreća što to moj četverogodišnjak ne sluša, jer nije isključeno da bi me poslije toga pitao: ”Mama je li to znači da je moj brat koji doji pametniji od mene? A zašto onda nisi i mene dojila da i ja budem pametan?” Vjerovatno će me jednog dana i upitati tako nešto, a ja moram biti spremna da mu odgovorim i da se borim protiv tih istih kampanja koje su mi trebale pomoći, protiv silnih plakata i natpisa kako nedojena djeca imaju slabiji imunitet, manju inteligenciju i šta sve ne.

Isto tako kampanje su napravljene tako da se sve majke koje nisu dojilje osjećaju jako ružno. Divno je biti dojilja. I treba to i reći. Ali ne na način da se majke koje ne doje osjećaju kao da su napravile najveći zločin na svijetu.

Suma sumarum: Dojenje je predivno, najljepše na svijetu i treba ga promovisati, treba pomoći ženama koje se bore sa izazovima i eventualnim poteškoćama s kojima se suočavaju kod dojenja, ali je prijeko potrebno da se malo senzibiliraju te kampanje na način da se uzme u obzir da nedojena djeca nisu vanzemaljci i da majke koje iz ovog ili onog razloga nisu dojile djecu nisu najgore na svijetu niti će im osuđivanje pomoći u bilo čemu. 

01.11.2013.

Gdje će ONA klanjati?

Dan 1:

Petak je. Dolazim do BBI mesdžida u nadi da ću tu bez problema klanjati podne, ali na moje veliko iznenađenje dočekaju me zaključana vrata.  Pristiže još jedna sestra i obje blejimo u znak da je zabranjeno klanjati džumu u tom mesdžidu. Ona se baš razočara i kaže mi kako je došla sa Baščaršije do BBI mahsuz kako bi klanjala podne, a sad ništa od toga.

Dan 2:

Podne namaz. Trčim ja na pauzu.  Namaz u džamiji je završen, ali lijepo je vrijeme pa ja računam da mogu klanjati u Alipašinoj, ispred džamije. Stižem ispred džamije, zaključana je, a ispred džamije s jedne strane klanjaju dva muškarca, s druge strane klanja jedan muškarac. A ja nemam gdje da klanjam. Nema veze, sačekaću ja da završi ovaj jedan, jer mi se čini da predaje selam. U tom pristižu trojica i umjesto da idu na onu stranu gdje već klanjaju dvojica i gdje ima dovoljno mjesta i za njih, oni pravo na ovu drugu stranu, tako da ja ponovo nisam mogla klanjati.

Dan 3:

Vrijeme je podne namaza. Trčim ja na pauzu. Ovaj put pokušavam da stignem na vrijeme da klanjam u džamiji. Ulazim u džamiju ali nema mjesta više za žene. Izlazim vani da klanjam ispred, ponovo ista scena- nekoliko muškaraca zauzelo je obje strane. Ponovo saburam i čekam. Dok čekam prilazi mi strani bračni par. Pitaju me na engleskom da li ona može negdje tu uzeti abdest i klanjati? Ja se nasmijem i ljubazno odgovorim da nažalost nema gdje uzeti abdest, a izgleda ni klanjati. Welcome to Bosnia.

A da sad ne započinjem priču o tome kako moram tražiti u zgradi u kojoj radim neki wc koji se može zaključati kako bih mogla uzeti abdest, jer je abdesthana za žene izgleda misaona imenica. Ali o tome neki drugi put.

A ja ću se svim silama potruditi da ova priča ima i svoj epilog. Neću sjediti skrštenih ruku, već ću vidjeti koji je način da se ovaj problem riješi.

Ideje? Slična iskustva?

 

 

24.10.2013.

Muž vs dijete

Mama nam je uvijek govorila ''Meni je moj muž najpreči. Vi ćete se poudati i poženiti, a on mi jedini ostaje''. I to mi je uvijek bilo interesantno, simpatično, a sad tek vidim pravi smisao te izjave. Naravno, besmisleno je raspravljati ko je stvarno preči- dijete ili muž. Poenta je nešto drugo.

Vidim danas žene koje se totalno promijene prema mužu kada stigne dijete. Ona spava sa djetetom, a on u drugoj sobi. Ona se prestane sređivati jer nema vremena od djeteta. Prestane sebi kupovati stvari, jer je djetetu preče. Nema vremena za razgovor, jer mora prati, čistiti... Muž je totalno zanemaren u svakom pogledu, jer je pažnja 100% usmjerena prema djetetu. Ako se muž nešto i ponudi da odradi da pomogne, ne dopušta mu, jer ona će to najbolje. Greška, greška, greška.

Dolazak bebe u porodicu je najljepša stvar na svijetu i treba da bude najljepši trenutak od kada će sve biti bolje ljepše, kada će se muž i žena još više zbližiti, povezati, a ne trenutak kada sve kreće nizbrdo (između muža i žene). Treba biti sva pažnja usmjerena na bebu, ali zajednička pažnja. Možda on neće najbolje obući bebu, ali pusti ga neka oblači ako se već ponudio. ''Neka, ja ću'', je rečenica koja je unazadila čitav ženski rod. Muž se ponudi ali neka, ona će. I naravno, neće se više ni nuditi. Ona se poslije žali ''Ja sve sama''. Ne možemo i ne treba da radimo sve same.

Možda je razlog toj masovnoj pojavi činjenica da roditeljstvo različito utiče na muža, a različito na ženu. Kada postane otac, muž ne trpi neku veliku promjenu- nastavlja svoju karijeru uz naravno veće obaveze izdržavanja i osjećaj očinstva. Kod žene je već drugi slučaj. Majčinstvo ženu mijenja iz korjena. Prije svega, sada se ženski identitet zamjenjuje majčinskim. Žena dobiva ulogu koja je određuje do kraja života. Kako oboje reaguju na tu promjenu i kako je prihvataju, uveliko određuje partnerstvo muža i žene u novonastalim ulogama majke i oca. Nekad se desi da uloga roditelja prevlada nad ulogom partnera. I nešto što naizgled ide u prilog djeci (mamino posvećivanje njima uz cijenu zanemarivanja oca) je zapravo veoma pogubno za njih. Jako i stabilno partnerstvo između roditelja je najvažniji temelj za stabilnu ličnost djeteta koja se razvija od najranijih dana.

Zdrava komunikacija je bit rješenja. Razgovor i razgovor i to ne samo o djeci, već i o snovima, razmišljanjima, dilemama, nekim trećim stvarima. Kvalitetan razgovor može napraviti čuda od braka.

A nekad je dovoljno i samo zajedno šutiti.

26.06.2013.

Koliko košta beba?

Roditelji su slabi na svoju djecu, naročito kada se oni tek rode, pa je neko odlučio da to dobro iskoristi, te je nastala čitava industrija koja cilja da roditeljima izvuče što više para, mameći ih onom floskulom ''Vaše dijete zaslužuje najbolje''.

Jedna lijepa, jednostavna i funkcionalna komodica košta 150 KM, ali ako joj dodate dva cvjetića i kažete da je to komodica za bebe njena vrijednost se automatski udvostručuje i ona onda košta 300 KM. A hit su mi kolica za bebe koja koštaju 1.800 KM, a na pitanje šta je to tako posebno pa toliko koštaju, prodavačica odgovara kako imaju posebne amortizere da se beba ne trese kada se vozi po makadamu :) A roditelji s ciljem da stvarno svom djetetu pruže najbolje, kupuju i kupuju...

Odmah da nešto razjasnim- uopšte ne smatram lošim roditelje koji kupuju stvari ili kolica od 1.800 KM ili jaknicu od 300 KM, nego je poenta ovog posta da to ne morate raditi da bi bili dobri roditelji. Dovoljno je da svoje dijete volite, mazite, pazite, pričate s njim i darujete mu ono najvrednije- vaše vrijeme i pažnju. Činjenica jeste da dolazak bebe iziskuje određene troškove. A evo nekoliko primjera iz vlastitog iskustva kako te troškove smanjiti, a da vašoj bebi opet ništa ne nedostaje.

1. Attachment parenting (AP)

 Kada sam bila trudna s prvim djetetom nisam znala za koncept AP-a. Pa sam onda pripremajući se za dolazak bebe i iščitavajući brojne knjige, forume, stranice, napravila spisak na desetak stranica šta mi to sve treba. Milion stvari. I opet mi se činilo da nešto nedostaje i da će bebi nešto faliti... Jer činilo mi se da nikako ne možeš imati dovoljno stvari što ljuljaju, sviraju, vrte, steriliziraju, prokuhavaju, plešu, pjevaju, brišu... I nabavljala sam stvari i stvari. Sve naravno s ciljem da bebi bude što bolje. Ali kroz nekoliko godina roditeljstva shvatila sam jednu stvar- da su sve te stvari napravljene za NAS ne za bebe. Šta mislite je li bebi ljepše kada ga majka u naručju drži i nosa ili da leži u nekoj fancy-schmancy spravi koja ljulja, pjevuši, nunuška i šta sve ne? A opet, s druge strane, mamama je lakše da bebu zabavlja ta neka spravica dok se mi posvetimo nečemu drugom. Nego da se vratim na AP. Ovaj članak super objašnjava cijeli koncept: http://www.isra.ba/index.php/roditeljstvo-i-odgoj/86-attachment-parenting-sastojci-njeznog-instinktivnog-stila-roditeljstva A ja ću o njemu više govoriti sa svog aspekta primjene. Ali ukratko, po AP-u, koji u centar stavlja upravo bebu, nema potrebe ni za krevetićem, ni kolicima, ni raznim spravama, ni milion komada odjeće ni slično. Mi smo kupili krevetić za prvo dijete i duuugo se borili s njegovim pokušajem da ne spava u krevetiću nego da spava s nama, jer smo mislili da je tako bolje za njega. Ali po AP-u, za dijete a i za roditelje je puuuno bolje i zdravije da spavaju zajedno. To je tzv. co-sleeping o kome se isto tako može jako puno pisati koje su sve njegove blagodati. Drugo dijete je od početka s nama spavalo, iako smo mu pripremili krevetić i sve. Nakon devet mjeseci krevetić smo zvanično i rasklopili i sklonili, jer je u tih devet mjeseci više služio kao mjesto za odlaganje knjiga koje čitamo pred spavanje, nego za stvarno spavanje. Kolica imamo i koristili smo ih i sa prvim a i sad s drugim djetetom, iako ih mališa u zadnje vrijeme dosta bojkotuje. Puno više uživa u nosanju u Mei Tai. Mali je pravi AP-ovac :)

2. Platnene pelene

S prvim djetetom koristili smo jednokratne pelene. Odlučili smo da s drugim probamo sa platnenim pelenama. Nismo ih kupili odmah na početku već smo krenuli sa jednokratnim. I bebi se guza toliko ojela da je to bilo strašno. Nema šta nismo pokušavali, razne kreme, ulja, malo bi se smirilo pa bi opet buknulo. A onda su stigle naše platnene pelene i guza se preporodila. I evo devet mjeseci poslije i dalje ih ponosno koristimo i mogu vam reći da su super stvar. Ono što je najbitnije je da su puno zdravije od jednokratnih. A postižu i značajnu uštedu u kućnom budžetu. Mi smo set svojih platnenih pelena platili 250 KM. Na tržištu ima i jeftinijih i skupljih varijanti. Jedan veliki paket jednokratnih pelena košta 25-30 i nešto KM. Taj paket maloj bebi ne može biti ni 10 dana. Što znači da se platnene pelene otplate već u prva 2-3 mjeseca, a sve poslije je čista ušteda koja iznosi bar par hiljada KM.

 3. Dojenje

 Ovo je trebalo da bude na prvom mjestu :) Nažalost, mlade mame lako pokleknu i odustanu od dojenja. Tako sam i ja s prvim djetetom. ''Dijete je gladno'' je jednostavno bilo dovoljno da dozvolim tu flašicu i to je bilo to. Zato sam drugi put pametnije. I sve vi koje trebate postati majke da znate SVAKA MAJKA IMA MLIJEKA. Samo treba potražiti stručnu pomoć savjetnica za dojenje koje će pomoći da se prevaziđu eventualne poteškoće na koje naiđete. Mislim da je nepotrebno naglašavati i da je dovoljno poznato koliko je samo dojenje zdravo kako za bebu tako i za majku. A tu je i nezanemarivi finansijski aspekt. Adaptirane formule koštaju puno, a plus vrijeme da se napravi, pa onda razne flašice, sterilizatori, pa one futrole koje održavaju toplotu... Moj savjet vam je: čvrsto odlučite da ćete dojiti bebu i držite se te odluke svom snagom i ne dajte da vam je bilo ko poljulja, a mnogi će pokušavati, odmah da znate. Uglavnom ne iz zle namjere, već iz čistog neznanja.

4. Bazari

Bebe jako brzo prerastu odjeću, naročito u prvim mjesecima života. Tako da nova stvar koju mu oblačite će u većini slučajeva i ostati kao nova i u trenutku kada je preraste. Uzimajući u obzir tu činjenicu, nastao je GuGu Bazar na kojem se prodaju nove i polovne(ali očuvane) stvari za bebe (ali i za odrasle) po simboličnoj cijeni od 1KM do 5KM, a sav prihod ide u humanitarne svrhe za liječenje nekog djeteta ili za kupovinu namirnica nekoj porodici i slično. Na istom principu funkcioniše i Hedijin Bazar- stvari se prodaju po simboličnim cijenama, a sve ide u humanitarne svrhe. Tako da za male pare možete lijepo obući svoje dijete (a i sebe i čitavu porodicu), a još usput učiniti i dobro djelo :) Meni je stvarno besmisleno kada vidim da majica za bebu košta više nego majica za odraslu osobu, a beba je definitivno ne može nositi duže od mjesec dana jer je preraste.

 5. ''Kruženje'' stvari

Imam prijateljicu čiji je dječak taman između moje dvojice, tako da ja njoj dajem stvari mog starijeg, a ona meni daje stvari za mlađeg i tako stvari kruže i još na kraju ostanu u dovoljno dobrom stanju da završe na Bazaru :) Tako da prije nego nešto kupite, provjerite u vašem okruženju među prijateljima i porodicom da možda neko već to ima, a da više ne koristi. Dosta ljudi nakon prvog djeteta čuva stvari za drugo dijete. A ne znaju da se stvari puno više ''troše'' kada tako skupljaju prašinu negdje na potkrovlju, nego da ih koristi neko dijete, pa onda njihovo drugo dijete. A naravno, da je veći bereket što više djece to koristi i to se vrati na ovaj ili na onaj način. I sama sam se uvjerila u tu ''uzvišenu matematiku''. Nakon prvog djeteta podijelila sam većinu stvari. Ali i sačuvala sam par stvari za drugo dijete, nešto malo odjećice (više iz emotivnih razloga) i slično. Odjećica koju sam navodno pažljivo pohranila, uništila je vlaga, bubice i ostalo. Bila je apsolutno neupotrebljiva. Kolica i autosjedalicu smo dali. Mislili smo da će ljudi kojima smo dali možda priupitati da li nam treba pred rođenje drugog djeteta, ali nije nam bio problem i kad nisu. Hvala Bogu bili smo u mogućnosti kupiti novo, a i dali smo sa halalom. I baš kad smo planirali kupovinu, javila mi se moja draga prijateljica i pitala me da li mi trebaju kolica i autosjedalica, jer njen sin to više ne koristi. I ta njihova kolica i AS su bili daleko kvalitetnija od onih koja smo mi dali. I to još jednom potvrđuje rečenicu ''Tvoje je samo ono što daš''. I to je stvarno tako. Nikad mi se nije desilo da mi je zafalilo nešto što sam dala. A znalo mi se desiti ako sam oko nečega oklijevala da dam pa ga ipak iz nekog razloga zadržala, da mi se to uništi ili pokvari ili slično.

6. Lista želja

Da vam se ne bi desilo da dobijete 6 deka i 10 pari gegica, napravite listu stvari koje vam trebaju (od onih sitnijih pa do krupnih) i podijelite je najbližim prijateljima i porodici. Vjerujte, biće vam zahvalni kada im pružite mogućnost da kupe nešto što vam treba, a da ne moraju razbijati glavu šta i kako. Također postoje i prodavnice (ja znam za BabyCentar u BBI), koja ima tu mogućnost da kod njih napravite tu listu želja od njihovih proizvoda (od jeftinijih do skupljih), tako da onda možete uputiti porodicu i prijatelje da izaberu nešto sa liste i kupe. Dobro njima, dobro vama. A tu je i naš dobri stari običaj da se poklanjaju pare, što isto nije loša opcija, iako sam se nekad više obradovala konkretnom poklonu nego parama, jer nisam imala vremena ići i kupovati a trebale su mi neke stvari...

 To je ukratko to. Iako na prvu izgleda da će sa bebom da porastu troškovi i izdaci, u stvarnosti se dešava upravo suprotno- odjednom shvatite kako vam je u kuću došao neki bereket i nafaka sa tim malim stvorenjem. I puuuno puuuno ljubavi, osmijeha i sreće. I zapitate se kako ste uopšte prije živjeli. Tako da ako tamo negdje ima neko ko se boji da planira porodicu jer smatra da nema dovoljno sredstava za djecu, samo ću reći onu staru poznatu i uveliko dokazanu: ''Svako ima svoju nafaku''.

Imate li vi neki prijedlog ili trik ili savjet za nove roditelje?

23.04.2012.

Dan planete zemlje

Za  Dan planete Zemlje (koji je bio jučer) ja vam imam samo  jedan savjet- koristite platnene cekere i RECITE NE PLASTIČNIM KESAMA!

Mnogi kažu kako zaborave ponijeti ceker kad krenu u kupovinu. I ja sam tako zaboravljala, a onda je ceker postao sastavni dio moje torbe, odmah pored novčanika :) tako da kad krenem da platim ugledam svoj šareni cekerčić i sa osmijehom na licu kažem ''Hvala, ne treba mi kesa'' :) Probajte! Super osjećaj.

18.04.2012.

NOVI KONCEPT RODITELJSTVA

Kada nekad uporedim uslove i način na koji sam ja odrastala i kako mi danas odgajamo djecu, čini mi se da je između ta dva perioda prošlo čitavo stoljeće. A tek kada uporedimo kako su naši roditelji, pa njihovi roditelji bili tretirani kao bebe, zapitamo se stvarno je li se to sve dešavalo na istoj planeti. Zbog tog prostog činjeničnog stanja da su se vremena itekako promijenila, kao i okolnosti, automatski odbacujem argument zašto ja nešto ne radim dobro sa svojim djetetom koji glasi ''U naše vrijeme to se nije tako radilo''. Ne kažem da smo mi danas nešto pametniji ili da je današnji način bolji. Čak štaviše. Ali već vidim i da se naš način mijenja. Već vidim da će naša djeca svoju djecu odgajati na potpuno novi način. Samo se nadam da će taj način biti bolji, zdraviji, prirodniji. Ja već planiram aBd s drugim djetetom da neke stvari radim drugačije i što prirodnije, a to savjetujem i svim mamama. Pustite se hemije, aparata, dugmića, prašaka... Evo par stvari koje ja namjeravam drugačije ili upornije aBd:

PLATNENE PELENE
 Sve mi mislimo kako su jednokratne pelene izum stoljeća i kako nam uveliko olakšavaju svakodnevnicu. Stavimo pelenu, beba satima može da je drži na sebi jer današnje pelene u sebi sve sadrže super upijajuće materije, gelove, kristaliće. I onda je samo bacimo u smeće, ne pitajući se previše šta se dalje dešava s njom. Sigurno je da nam nije isto kao našim roditeljima koji su nas povijali u pamučne, danas poznate kao tetra pelene, pa se to trebalo otkuhavati, prati ručno, ovako onako. Međutim, na moje oduševljenje, pojavila se još jedna alternativa- nove, moderne, preslatke, praktične platnene pelene, koje su poprilično jednostavne za koristiti i koje donose mnoge dobrobiti kako za dijete, roditelje ali i za okolinu. Za dijete je naravno zdravije da mu koža bude uz prirodni materijal, razvija bolji osjećaj kada je mokro, pa se onda brže i odvikne od pelene, manje je osipa po malim guzama, preslatko izgledaju , i još puno toga što vam mogu reći mame koje koriste ove pelene. Za mamu jeste malo komplikovanije nego sa jednokratnim pelenama, jer se beba treba češće presvlačiti (ali što je za bebu zdravije, jer nas jednokratne pelene uljuljaju da dijete nije mokro jer je sve fino pelena upila, pa dijete zna i satima provesti u jednoj peleni), zatim pelene se peru (ali, hvala Bogu, danas postoje mašine za veš u koje ubacimo pelene, kao i drugi veš i to je to), suše... Ali zato je tu drugi aspekt, koji danas nije nimalo zanemariv (pored ovog aspekta zdravlja bebe, koji je naravno i najbitniji)- a to je finansijski aspekt. Svi roditelji znaju da su pelene jedan od najvećih troškova roditeljstva. Nekom prostom računicom, dođe se do cifre od 2.000- 3.000 KM koje se potroše na jednokratne pelene tokom pelenaškog staža jednog djeteta. To je stvarno veliki iznos, te se kupovinom platnenih pelena postiže značajna ušteda za kući budžet. A tu je i treći aspekt koji se često zanemaruje, ali koji meni postaje sve bitniji- ekološki. Iskorištene jednokratne pelene predstavljaju opasan otpad, jer dovode do nekih hemijskih reakcija, isparavanja, pa ako se još i zapale, proizvode dim koji je štetan za nas i za okolinu. Platnenim pelenama eliminišemo taj otpad i činimo nešto dobro za sebe i buduće naraštaje  Drago mi je što vidim sve više proizvođača platnenih pelena. Ispočetka su to bile žene koje su šile i prodavale i to mi je super način, a zatim se pojavljuju i čitave fabrike i kompanije kao što je Ekobeba koje počinju proizvoditi pelene, što znatno utiče i na cijenu, jer većom konkurencijom i cijene počinju opadati i postaju sve pristupačnije. I samo da zaključim ovaj dio sa pelenama- nikada nisam voljela članke i postove o platnenim pelenama koji dođu kao kritika roditeljima koji koriste jednokratne pelene, kako su oni loši roditelji i slično i zato moram naglasiti da to nikako nije namjera ovog posta. I sama sam koristila jednokratne pelene s prvim djetetom i ne smatram da sam loš roditelj zbog toga. Sada sam jednostavno spoznala alternativu koja se čini boljom i koja nosi brojne prednosti i to sam htjela ovdje da iznesem. A na kraju dana, izbor i odluka je na svakom od nas pojedinačno i svi mi radimo sve u korist naše djece.

DOJENJE
Mogu sad naći milion izgovora zašto nisam dojila dijete duže od 4 mjeseca, ali i pored svih tih izgovora znam da sam se trebala više truditi, informisati, savjetovati... A ne tek tako prepustiti flašicama i Aptamilu :( Ali, drugi put ću pametnije aBd. Boriću se svakim atomom snage da svom djetetu obezbijedim ono što mu je najkorisnije- majčino mlijeko. O koristima i blagodatima dojenja mogla bih pisati do sutra, ali neću. Sve trudnice i mame pozivam da dođu na susret grupe za podršku dojenju (http://www.gugu.ba/bs/gugu-novosti/482-susret-grupe-za-podrku-dojenju), gdje će čuti puuuno korisnih informacija i savjeta, te bih savjetovala svim sadašnjim i budućim mamama, da ne podliježu pritisku okoline, reklamama, policama sa adaptiranim mlijekom u prodavnicama i da se bore koliko mogu da svoju djecu što duže doje (u Kur'anu je preporučeno 2 godine), jer nema ljepšeg poklona koji možete svom djetetu dati već na samom rođenju. Uzvišeni nas je počastio tim darom i to trebamo svakako cijeniti i koristiti.

ISHRANA
Ponovo prirodno, prirodno i samo prirodno. Što više organskog voća i povrća, što manje hemije, flašica, kašica. Moja mama mi je govorila ''Kupovne kašice su samo za lijene žene''   I upravu je. Zar je tako teško skuhati krompir, mrkvu, izrendati jabuku? Ili je lakše pokupiti teglicu sa police u prodavnici? Što više kuhanja, što manje gotovih proizvoda, što više proizvoda ''sa sela'' (domaće meso, jaja, sir, mlijeko...), što manje kupovnih stvari sa milion aditiva i dodataka.

ZELENO ČIŠĆENJE

Naizgled nema veze sa djecom, ali itekako ima. Zamislite dijete koje dotakne nešto nakon što je očišćeno Domestosom, ili da dotakne to isto a da je prethodno očišćeno sodom bikarbonom, limunom, sirćetom... Zeleno čišćenje i generalno, zeleni način života, imaju veeeelike koristi za naše zdravlje, zdravlje čitave porodice, a i za okolinu (jesam dosadna s ovom okolinom, ali stvarno se mora naglašavati, jer se prečesto očuvanje okoline stavlja u drugi plan, pa kada nas stugnu klimatske promjene, oštećeni ozonski omotač i sve druge posljedice našeg nemarnog ponašanja, onda ćemo se svi hvatati za glavu).

IGRA
Puuuno se igrati sa svojom djecom i to što više na svježem zraku, a što manje zatvorenog prostora, kompjutera, TV-a. Što više izleta u prirodu. Što više kreativnih igrica, onda onih naših starih igrica- lopte, gume, školice, crtanja, pisanja... A što manje ovih modernih digitalnih stvari. I što manje onoga ''Neka, dok mama ovo završi'' i onog ''Nemoj se vrtiti... Nemoj u baru... Nemoj se prljati...''. Nedavno sam pročitala članak koji kaže da upravo ove stvari- okretanje u krug, šljapkanje po bari i slične aktivnosti razvijaju mozak djeteta :)

 KNJIGE
Kako se samo rastužim kad vidim kako današnji školarci spremaju lektire- skidaju gotove uradke sa interneta, knjigu i ne vide Ja ću se truditi svim silama da kod svoje djece razvijem i održim ljubav prema knjigama. Ne elektronskim, već pravim knjigama. Kada sam djetetu htjela kupiti veliku enciklopediju, govorili su mi da sam budala i što će mu to kada danas sve ima na internetu. Ali zato meni srce ko' kanta kada moje dijete svako veče uzme da lista tu istu enciklopediju, pa zapitkuje šta je ovo a šta ono

CEKERI

Učiću aBd svoju djecu da u prodavnicu idu sa cekerom u ruci i da kažu NE plastičnim kesama koje su veliko zlo za okolinu i za sviju nas.

MATIČNE ĆELIJE
Bolje ih imati pa da ne trebaju, nego da zatrebaju a da ih nemamo...

ŽIVOTNE VRIJEDNOSTI

Sve mislimo oni su mali, oni ništa ne razumiju. Učićemo ih o vrijednostima kad porastu. Ali to je velika greška. Ne kaže se džaba da odgoj djeteta počinje i prije njegovog rođenja. Ja sa svojim djetetom pričam od kako se rodio. Smijali su mi se kad sam se vozila u autu sa dvomjesečnim djetetom kojem sam usput pričala o pojmovima pored kojih prolazimo. Ali ubrzo se pokazalo da je to itekako imalo efekta i čim je počeo pričati, već je znao pojmove oko sebe i sve ono o čemu sam ja pričala. Tako je i sa životnim, vjerskim vrijednostima. A kako se dijete uči životnim vrijednostima? Prvi način na koji dijete uči jeste upijajući modele ponašanja oko sebe. Zato je veoma bitno biti pravi uzor djeci i sami raditi ono što želite da i oni rade. Ako svaki dan stajete na namaz pet puta dnevno, neće vam trebati da sjedite satima sa djetetom i da mu objašnjavate kako treba klanjati. Ono će samo to prihvatiti kao nešto što treba. Isto tako možete satima sjediti i pričati djetetu kako ne treba psovati i onda za pet minuta opsujete, možete sve te sate baciti kroz prozor, jer je djetetu mjerodavno ono kako se vi ponašate i njima je to model za njihovo ponašanje. Treba biti svjestan da je sa djecom učenje konstantno, a ne samo onda kada sjednete s njima da ih ''nečemu naučite. I pored, znači uzornog ponašanja, treba puno razgovarati s djecom. Ne podcjenjivati ih, ne misliti da su premali da nešto shvate... Konstantno razgovarati. I puno se smijati

Eto, ima tu još puno toga, ali ako i ovo muž i ja uspijemo ostvariti sa svojom djecom, biće to veliki uspjeh. Pa da im onda sutra aBd pričamo ''Ehhh, u naše vrijeme, mi smo vas ovako odgajali'', i da budemo ponosni na to.

17.04.2012.

Zaštita

Hodam s kolegicom prema poslu, kad odjednom kolega se stvori pored nas i onako kao iz zezancije, skoči , zagrli kolegicu i cmoknu je u obraz, a sa mnom se samo pristojno pozdravio. Ona sva preneražena osvrće se okolo da vidi da li je neko vidio- muž je tek dovezao na posao, šta ako prođe sad tuda... Ušla sam u kancelariju ponosna na svoj hidžab razmišljajući kako nisam ni svjesna zaštite koju imam u ovakvim i brojnim drugim situacijama. Tako sam se vratila u period neposredno prije stavljanja hidžaba. Nekako tada sve su mi negativne situacije padale na pamet- šta će mi reći ovaj, šta onaj, šta će pomisliti na poslu, prijatelji, kako ću ovo kako ću ono... A rijetko sam razmišljala o blagodatima koje hidžab donosi, a tek danas vidim da ih je tako mnogo. Danas ne bih mogla zamisliti svoj život bez hidžaba. Promijenio mi je život na bolje, a ja se trudim svim silama nositi ga dostojanstveno i predstavljati hidžabice i muslimanke na pravi način :)

16.04.2012.

Fenomen zvani Domaćica

U posljednje vrijeme mi je baš interesantan fenomen koji je stvorio oko pojma domaćice. U razgovorima koji se dešavaju na ulici kada sretnete nekoga koga odavno niste vidjeli, pored standardnih pitanja ''Jesi završila fakultet? Udala se? Rodila djecu?'', ide obavezno pitanje: ''Radiš li?'', a od odgovora zavisi hoćeš li biti svrstana u kategoriju niže ljudske vrste ili one superiornije, koja RADI. Meni lično zanimanje (da, vjerovali ili ne, to je zanimanje) domaćice je jedno od najljepših, najplemenitijih i najtoplijih zanimanja. Nažalost, kod nas je veliki broj domaćica koje su to silom prilika. Ali s druge strane, poznajem mnoge zaposlene žene koje su totalno nesretne, neispunjene, koje bi vrlo rado ostale kući sa svojom djecom, bavile se vrtlarstvom, kuhanjem, slikanjem... Ali pritisak društva je takav da im se to ne dozvoljava- svi te gledaju sažaljivo i ponašaju se prema tebi kao da si sa druge planete i za njih si neostvarena kao osoba ako nemaš taj famozni posao i tu famoznu platu, kakva god ona bila. Imam jednu prijateljicu, fakultetski obrazovanu, pametnu, svestranu, sa mogućnošću da nađe posao koji želi sa svojim brojnim kvalitetama, ali koja je SVOJOM VOLJOM odlučila da bude domaćica. Kakva je njena svakodnevnica? Mogu vam reći da bi se mnoge zaposlene žene postidile njenom svakodnevnicom. Pored toga što provodi kvalitetno vrijeme sa svojim djevojčicama, idu u redovne šetnje, na sve moguće kulturne i javne događaje, u kuhinji često isprobava nove recepte, često ugošćuje prijatelje, posjećuje prijatelje, pohađa razne kurseve, škole, piše odlične tekstove i aktivno se bavi humanitarnim radom i drugim društveno odgovornim radom, naročito onim koji se tiče prava žene i majke. Mnogo je onih koje bi vrlo rado tako, ali nemaju hrabrosti. Na kraju krajeva, često se ne radi ni o novcu, jer kada se baci na papir, dok žena plati vrtić ili tetu da joj čuva dijete, dok svaki dan plati gorivo i parking, pa zatim treba jesti na poslu, pa ne može se ni svakakav ići na posao, treba tu neka šminki odjeća... Kada se sve sabere i oduzme, mnoge bi više ''zaradile'' ostankom kod kuće. Ali ''Šta će narod reći?!'' A kako ljudi zamišljaju svakodnevnicu jedne domaćice? Zamišljaju žene koje po čitav dan gledaju serije i ispijaju kafe po komšiluku i besposličare ili žene koje po cijeli dan ''rintaju'' po kući. Strašno mi smeta to usađivanje osjećaja niže vrijednosti ženama koje ne rade. Možda nisam prava osoba da priča i piše o ovome, jer sama ne spadam u tu kategoriju, ali mi se stvarno srce slama zbog dragih prijateljica koje društvo ubija u pojam. Jedna od njih je ostala bez posla kada je ostala trudna i sada ima curicu od godinu dana i još uvijek ne radi. Kaže mi ona: ''Ja tako uživam kući sa svojom curicom, lijepo provodimo vrijeme, idemo šetati, a onda redovno sretnem nekoga ko mi sa sažaljenjem prokomentariše: ''Pa ti još uvijek ne radiš?! Ah, ode ti u domaćice'', i onda se ja vratim kući sva depresivna...'' Moja draga, nezamjenjiva svekrva je cijeli život domaćica. I danas kada muž, zaova i ja dođemo kući s posla, ona nam često svima (za nas 6) pripremi ručak i kada se ja ponudim da joj pomognem oko postavljanja stola ili nešto slično ona kaže: ''Neka neka. Vi ste radnici. Umorili ste se''. A ja je redovno napomenem da je ona veći radnik od sviju nas zajedno, jer je ona taj dan, pored čuvanja nestašnog trogodišnjeg unuka kojeg je na vrijeme hranila domaćom skuhanom hranom, kojeg je izvela vani da se igra s djecom, stavila na spavanje na vrijeme, igrala se s njim, još i stigla da obrađuje i bašticu iz koje svi mi neumorno crpimo zdrave i organske proizvode, pa zatim svoj cvijetnjak sa prelijepim ružama i raznim cvijećem, zatim pospremila kuću, popila mirnu podnevnu kaficu sa svojim mužem, napravila nam domaći zdravi ručak... A mi smo sjedili 8 sati u kancelariji. Ali na kraju dana mi smo radnici a ona je ''domaćica''?! Ja cijenim svačiji izbor- i one žene koja se odluči za karijeru i koju to ispunjava, ali i one koje odluče da svoju sreću i ispunjenje nalaze kod kuće. Nažalost, naše društvo je okrutno i površno gleda na ove izbore. Prihvatljivije je raditi, pa makar to bilo za neku bijednu platu, biti podvrgnut mobingu, biti nesretan na poslu, nego ostati kući i biti ''domaćica''. Društvo teško možemo promijeniti, ali zato možemo sebe. Iskreno se nadam da će to što više žena shvatiti, te da ćete sve biti dovoljno hrabre da potražite svoju sreću tamo gdje se ona nalazi- u svojoj porodici, u svom hobiju, u svojoj kući, u svojoj karijeri... Žene moje drage, budite sretne! :)

13.04.2012.

Super žena

Sve mi potajno tražimo neku čarobnu formulu od koje ćemo postati savršene majke, supruge, zaposlenice, vjernice, kuharice, domaćice, ljubavnice, prijateljice, a sve to odjednom, jer to društvo i svi oko nas očekuju. Da ujutru ustanemo čile i vesele na rani sabah, sredimo se za vanjski svijet (pod tim prvenstveno mislim na higijenu, da je sve uredno i čisto i naravno lijepo i ugodno za oko i za nos ;)), odemo na posao pune energije ostavljajući iza sebe čistu i sređenu kuću, nahranjenu djecu, ispeglane muževe sa spremnom užinom za taj dan na poslu, zatim da briljiramo na poslu obavljajući i svoje i šefove poslove za koje će on kasnije da pokupi zaslugu, na pauzi naravno obavimo sve redovne namaze, usput još i popijemo kaficu sa prijateljicom, zatim da dođemo kući (i dalje čile i vesele i nasmijane), bacimo se u kuhinju da spremamo najukusnija jela za svoju divnu porodicu, da se magično riješimo svog suđa koje ostane iza pohoda na ta jela, da se igramo sa svojom djecom, idemo u prirodu, šetnje, na razne događaje i aktivnosti, a onda na kraju dana budemo lijepe, nježne i umiljate svojim muževima... Eeee drage moje, ne postoji čarobna formula, ali iako se ovo gore sve čini kao bajka, postoje neki trikovi koji mogu pomoći u ovoj našoj bajci zvanoj ''Super žena sam ja''. Ono što je najbitnije je motivacija ili zbog čega nešto radimo. Ako radimo nešto zato što to drugi od nas očekuju i ako konstatno pokušavamo da dostignemo tuđa očekivanja, nikada nećemo biti zadovoljni ni mi a ni ti oko nas koji imaju neka očekivanja. Ne kaže se džaba ''Nije se rodio ko je narodu ugodio''. Najbitnije je raditi sve S LJUBAVLJU i u ime Allaha. Koliko mi se samo puta desilo da krenem da napravim ručak zato što to moram, zato što su ukućani gladni, zato što to očekuju od mene... I to ispadne katastrofa. A sada kada uđem u kuhinju, zastanem na trenutak i kažem sebi: ''Sada ću fino s bismilom da uživam i da od ovih namirnica napravim ukusno jelo u kojem ću uživati i ja i moja porodica'', i onda stvarno uživam u tom procesu, a u samom finalnom proizvodu se na kraju osjeti to moje zadovoljstvo i ispadne puno bolje nego planirano. Na taj način sam riješila mnoge stvari u životu. Kad sam se tek udala dočekivanje gostiju mi je bilo straaaaašno stresno i svaki put oplačem i padnem od umora i nimalo se nisam radovala gostima. Ali kada sam izanalizirala zbog čega se to dešava, shvatila sam da sam sama kriva. Kada mi gosti trebaju doći prvo pomislim kako oni od ''mlade'' očekuju da bude sve cakum-pakum savršeno i nešto specijalno, pa onda uzmem izmišljati neka jela ili eksperimentisati sa jelima po prvi put i to naravno u toj frci nikad ne ispadne kako treba, uvijek mi nešto zatreba pa šalji muža u prodavnicu, uvijek kasnim sa svim, gosti ulaze a ja nidokle. Ma stres živi. Eeee da me vidite sada :) Baš se obradujem kada mi se neko najavi, čak i sama često pozivam ljude da dođu da se družimo. Shvatila sam da gosti donese bereket u kuću, da treba u tome uživati, napraviti ugodnu atmosferu i njima ali i sebi. Sad imam isprobane, lijepe i ukusne stvari koje pravim (eksperimentisanje ostavljam za vrijeme kad sam sama), za koje tačno znam koliko mi treba vremena, koji mi sastojci trebaju, sve bude spremno na vrijeme i sa ljubavlju. I onda mi još ostane vremena da se i ja spremim i dočekam goste s osmijehom na licu a ne izbezumljena i uspaničena kao prije. Sad se treba vratiti na tezu koju sam prije navela, da nam je glavni problem to što drugi od nas previše očekuju. Drage moje, problem je u tome što mi pred sebe stavljamo prevelika očekivanja i zadatke. Koliko sam puta čula od neke žene ''Neka, ja ću'', ili kaže ''Ja svom mužu nikada nisam dozvolila da presvuče djetetu pelenu ili da ga nahrani. Ja to sve radim''. To neko uživanje u ulozi žrtve mi nikako nije jasno. Neka, ja ću, nemoj ti mogu ja i onda se žalimo kako ne možemo da stignemo, kako svi od nas očekuju... Moj savjet svim super ženama (a sve smo mi super žene :)) i onima koje to žele da postanu je: podijeli obaveze i dužnosti kad možeš (sa mužem, sestrom, mamom, kolegicom...), a ono što radiš radi s osmijehom, ljubavlju i s bismilom i sve će ići od ruke :) Isprobana formula :)


Stariji postovi